Pozdrav, drage moje blogokolegice i čitateljice (otvorite blogove, ako niste! :D) ^^
U petak navečer sam ispisala jedan šupko-post i mislila da neću imati materijala neko vrijeme, ali idući dan smo mama i ja imale slučaj s jednom osobom. Kako ni sama nisam sigurna da li to spada u tu kategoriju jer mi se čini kao dio nekog većeg problema, a i da se ne ponavljam, odlučila sam pisati o svemu skupa, kao i tome što je bilo.
Žemske (i muški ako vas ima :D), kako se nosite s bezobraznim trgovcima, službenicama (žao mi je, obično su službenICE), liječnicima...?
Najprije ću napisati što je bilo u subotu... Išli smo na rođendan, moji roditelji i ja, i svratili kupiti cvijeće u jednu cvjećarnu (ne bih spominjala koju). Kad smo se mama i ja odlučile uzeti živu biljku, vidjele smo da će joj vjerojatno trebati kupiti i ukrasnu posudu. Obično u takvim situacijama se nekako podrazumijeva da zaposlenici vade te biljke i poslužuju mušterije, a ne da si svako to sam nosi, pogotovo kad su biljke teže dostupne i nagurane u podložak s utorima. Pa čak i ako ne, barem se treba reći da ćeš uzeti - mislim da je to ok. I tako, došle smo do pulta i moja mama lijepo krene pričati kako bismo uzele tu i tu biljku (orhideju) i iz nekog razloga je počela pričati kako nismo sigurne može li ona samostalno stajati jer joj je posuda jako mala.
Cvjećarica ju je prekinula tako ljigavom bujicom sranja da sam okrenula glavu zarlolavši oči u glavu da si gledam mozak. Kako riječima prenijeti ton te osobe? Najjednostavnije vam mogu reći da je zvučala kao da je ni manje ni više nego queen of the world, ubervažna person (ne vip nego uvip), koja ima toliko puno posla i šta sad mi tu nju pitamo gluposti.
"Gospođo (ne zaboravite da je prekinula mušteriju u pola rečenice), orhide-ju morate kombinirati s ukrasnom posudom tako da si odgovaraju posuda i cvijet, a to se sve mora uklopiti s inter-jer-om. Ako vam to treba za poklon, morate znati kakav inter-jer ima osoba kojoj poklanjate, a ako ne znate kakav inter-jer ima, morate uzeti nešto primijenjivo na svaki inter-jer. Ako ste neodlučna ili si ne znate izabrati, ja ću izabrati umjesto vas."
Zbljuv i izbljuv. Moja mama joj može bit majka, a ta žena nije neka klinka. I znam da ovako napisano ne zvuči uopće loše, ali vjerujte mi, bilo je degutantno. Moja mama se ne ustručava reći svoje u takvim situacijama pa je pričekala da ova završi i onda joj rekla nešto tipa: sad kad ste završili s predavanjem, poslužit ćemo se sami. Na to se ova počela ispirčavati, što je zvučalo skroz fejk. Ne znam kako bih se ponijela da sam bila sama jer uvijek jedem tuđa govna i prešutim pa se kasnije grizem, ali i ja već "odlazim" i puna mi je kapa tuđih govana. Ne vjerujem da bih ikad vratila govno upakirano u ukrasni papir, kao što to mama uvijek lijepo napravi, nego mislim da ne bih izdržala i sasula bih joj neka od tih njenih "pravila" o uparivanju boja i uparivanju tih 6 vrsta ukrasnih vaza koje su imali u ponudi s interijerima. Kad mi netko drži predavanje o uparivanju boja, a da pritom očito nema pojma, a drži se kao da zna, ali nitko drugi ne zna ništa, dođe mi zlo.
Ostale smo, kupile, nije bilo druge trgovine u koju bi otišle. Nikad nisam otišla iz dućana jer, rekoh, jedem govna, ali mama bi se okrenula. Nadam se da ću i ja uskoro očvrsnuti :D. To mi je bila novogodišnja odluka za 2013. i još uvijek nisam nikom pokazala zube, ali sam bar došla do toga da složim "ubićute" facu. I to je nešto. Meh, zaista mi je pun želudac. Samo gutam stresove, gomilam, pa se kasnije grizem.
Na svu sreću, zadnje vrijeme ne doživljavam baš puno neugodnosti. Znam da svatko od nas može imati loš dan, nervozan, probleme doma, biti bolestan... Sve je to za ljude i ne uzimam za zlo uopće, ali bezobrazluk i ego van ove galaksije da. I to treba reći. Zato ću ipak reći o kojoj trgovini se radilo. Konzumova cvjećarna u TC Rijeka. Eto. Do prije par godina su me tretirali kao dijete, a imam 30, i nadam se da shvaćate koliko mi je puna kapa pogleda s visoka.
U periodu od 2004. do 2007. često sam putovala u Zagreb. Prvi put sam putovala busom i nikad više. Zašto? Prvo, ženska koja je prodavala Autotransove karte je bila from hell. Toliko bezobrazno stvorenje nisam nikad više srela. Mlada i bezobrazna. Bila je užasno bezobrazna prema dedeku ispred mene, a onda i prema meni. Tresla sam se kao šiba. Sad bih pukla na toliki bezobrazluk, sigurna sam. Onda je bio slučaj i s tim busom s kojim sam putovala. Prvo, prodavali su karte s rezervacijom kojom ste mogli obrisat usta nakon gomile sranja onoj sa šaltera - ukratko, rezervacija vam nije značila ama baš ništa jer ako niste tamo došli odmah i ugrabili mjesto mogli ste se slikati (i sjediti na podu). Drugo, kondukter je bio nabrušen i neugodan. I to je bilo to. Dalje sam putovala željeznicom i bilo mi je ljepše makar je put trajao duplo dulje, ali barem nitko nije bio bezobrazan prema meni, imala sam mjesta za sjesti i uživala u divnom Gorskom kotaru.
Kad sam počela putovati u Pulu, vlak nije bio baš jednostavna opcija. Vlak Rijeka-Pula nema direktnu liniju jer nema pruge od Rijeke do Lupoglava (nakon Učke), pa morate prvo putovati busom, a onda dalje putujete nekim njihovim vlakićem, koji je blagi užas. I put dugo traje. Stresno je putovati natrag da ne propustite stanicu Lupoglav jer odoste za Buzet. Uglavnom, morala sam opet putovati busom, Autotrans. Za natrag sam opet doživjela neugodnost s kondukterom koji se prema meni ponio bezobrazno. Taj slučaj sam već negdje pisala, možda čak i ovdje. Uglavnom, kao da imam 11 godina i švercam se. Prebacih se na Brione gdje su uvijek uljudni i dobre volje. No, Autotrans je valjda nešto učinio s tim svojim zaposlenicima. Ženske na šalteru su se unormalile, a zadnji put kad sam putovala s njima (jer nije bilo Briona u vrijeme kad mi je trebalo), čak ni kondukter nije bio neugodan :D. Na osnovu tih prethodnih iskustava i dosta skuplje karte, nemam namjeru plaćati tu firmu ma bila riječka još sto puta.
Mislim da sve gdje ima konkurencije, da se to riješilo neugodnosti. Nitko si više ne može priuštiti neugodnog zaposlenika.
OSIM zdravstvenih ustanova. Nisam non-stop po bolnicama pa se ne susrećem toliko s tim osobljem. Kad netko jednostavno nije pristupačan ne uzimam za zlo. Imaju gro posla. ALI... Sestra na šalteru u KBC Sušak, jedna žutokosa s rozim usnama mi je ostala u dobrom sjećanju. Došla sam se naručiti za pregled i ona meni kaže: soba ta i ta, hodnik desno i vrati mi uputnisu s papirom na kojem piše da je pregled to jutro baš u to vrijeme. Kažem joj da ne mogu SAD ostati na pregledu (pazite ideju), a ona blene i kaže: "Tako mi i treba. Kad hoćeš pomoći ostaneš posran." What the fuck! :D Mislim da ne treba dalje komentirati ovaj slučaj. No ipak hoću: 1. odakle joj ideja da se meni svijet vrti oko pregleda (redovnog, bez naznake da je hitno) i da nemam nikakve druge obveze (čak sam imala drugi pregleg u drugoj bolnici baš brzo nakon toga), 2. tko ju je uopće tražio uslugu, 3. usluga???, 4. rječnik kojim se poslužila.
Kako se vi nosite u takvim situacijama? Ovo su neki slučajevi koji su mi se trajno urezali u sjećanje: Bilo je još tih sitnica, loših usluga i tako, ali zaboravljam ih, srećom. Jednom ću pisati i o groznim mušterijama :D.
Pišite! :)