RBP #7 - IMDB-250 update, njurganje, uspjeh

Pozdrav svima!


8.11.

Započela sam s gledanjem filmova s liste IMDB-250, i to filmom The Night of the Hunter (1955), Charlesa Laughtona. Željela sam najprije pogledati Hitchcockov Strangers on a Train (1951), ali ga nemam i nisam ga mogla naći na YouTubeu, pa sam se onda odlučila za prvi spomenuti.


The Night of the Hunter

Iako sam na početku razmišljala da su neki likovi malčice preglumljeni (nitko bitan), ali sam to zanemarila i prepustila se onom bitnom - radnji i glavnim likovima. Mogu reći da je film vrlo dobar, pa i odličan. Robert Mitchum kao sajko fanatični vjernik, koji vidi zlo samo u drugima, u zatvoru upoznaje čovjeka koji je ukrao 10 000$, ubio dvoje ljudi i čeka smrt vješanjem. Harry Powell (Robert Mitchum) izlazi iz zatvora i s ukradenim novcem na pameti dolazi ravno k obitelji njegovog zatvorskog cimera Harpera.
Mogu istaći i odličan soundtrack, kao i divne kadrove. Moja preporuka svima koji vole napete filmove. Iako nije napravljen da si grizeš nokte od napetosti, imaš onaj grč u trbuhu. I to mi se sviđa. Nije namjerno forsirana ta napetost, nego je diskretna.
Dok sam ga gledala sjetila sam se još jedne Mitchumove uloge sajko lika, a to je Max Cady u filmu Cape Fear (1962) - 'original' poznatijeg istoimenog Scorseseovog filma iz 1991. godine, gdje je također ostvario odličnu ulogu. Moram priznati da mu baš dobro leže takve uloge.


9.11.

Pogledala sam još jedan film s IMDB-250 liste, Hotel Rwanda (2004).


Hotel Rwanda

Ah, što reći... Potresan film. Super film. Prije svega jako potresan. Stalno se pitam zašto su ljudi sposobni za tako nešto. Očito se radi o balansu. Sposobni smo voljeti, pa zato i mrziti. Sposobni so suosjećati, pa zato i biti zvijeri. Zahvalna sam što živim na mjestu i u vrijeme gdje me nije ništa ni približno dotaklo da osjetim na svojoj koži. Mislim da samim time imam sreće u životu jer sam mogla biti ja i u Ruandi početkom devedesetih i u Bosni u isto vrijeme ili na istoku Hrvatske ili u Afganistanu pred koju godinu ili na x drugih mjesta. Smatram to velikom srećom i žao mi je što neki imaju tu sreću, a neki nemaju. Može mi ne biti najbolje tu gdje jesam, ali bar živim u nekoj sigurnosti. Uvijek može bolje, ali može i gore.

Film Hotel Rwanda istinita je priča o genocidu u Ruandi početkom 90-tih prošlog stoljeća kad je došlo do čistke Tutsi stanovnika od strane Hutu pobunjenika. Glavni lik Paul Rusesabagina (Don Cheadle) je Hutu i oženjen je ženom koja je Tutsi. Film je priča o njemu i njegovoj hrabrosti da spasi obitelj, prijatelje, susjede.. i nepoznate.

Svakako pogledati, ali pripremite se. Mene je film pratio i u snu tako da sam sanjala gluposti kojih se najradije ne bih sjećala.


10.11.


Rijeka - DM - Flormar

Jučer sam bila u Rijeci oko podneva. Ljudi dovoljno, vrijeme proljetno. Čovjek bi pomislio da je zbilja proljeće. Danas je već druga situacija. Obavila sam mali šoping u DMu o kom sam pisala ovdje.
Svratila sam u Flormar u RK Ri da vidim cijene. Neko vrijeme gledam make up na stranici Diva kozmetika, ali lakše je kupiti uživo pa sam htjela usporediti cijene. Diva daje besplatnu poštarinu za iznos iznad 100 kn. Ustanovila sam da su u Flormar dućančiću ovdje cijene mnogo pa i duplo više nego u Divi o.O. Npr. mono sjenilo je u Divi 13,40 kn, ovdje je 28 kn. Razlika enormna :D


Malo njurganja

Ne previše i ne pravog njurganja :D. Ništa mi pretjerano nije smetalo jučer. Bio je lijep dan i bila sam naspavana. Zapravo, mogu i sjekire padat ako sam naspavana da budem dobre relativno dobre volje :D, a može bit najdivniji dan na svijetu ako nisam naspavana da budem njurgo najveći u svemiru. Ispada da sam neki mrgud kojem sve smeta, ali nije tako. Ono što mi smeta po gradu je uglavnom vezano uz ljude koji nemaju obzira.

No, opet, a tako je valjda svaki put kad hodam korzom, sam imala primadonu koja je išla u 'traci' pokraj moje, ali kako se približavala počela je skretati pa mi je na kraju banula i čekala da napravim krug oko nje i prođem dalje. Takve jednostavno ne toleriram i ubuduće ću stati i čekati da se makne. Imam osjećaj da mi jasno daje do znanja na kom nivou drži sebe, a na kojem ostale. So, nećemo više tako. Objavljujem rat uvaženim damama koje si daju za pravo banuti ljudima pred nos i čekati da im se sklone s puta.

Grozim se onih koji mi sijeku put i prebrzo se križaju s mojom putanjom tako da njihove noge uđu među moje. Uvijek mislim da ćemo se splesti i da ću pasti na nos. Želim krug oko sebe bez intrudera. Mali krug, zaista mali. Ja sam mala osoba i ne trebam puno mjesta, ali iz nekog razloga oni veći misle da mogu ići preko mene.

Kad već spominjem osobni prostor, zaista ne volim kad je netko zalijepljen za mene. Ok, u busu je nekad neizbježno, ali za boga miloga, kad mi se netko nakači na leđa dok stojim u redu... To ne mogu shvatiti. Ne razumijem taj sklop u glavi koji misli da će prije doći na red ako stoji 3 cm bliže šalteru. Najbrutalniji primjer kojeg pamtim je bio kad sam se upisivala na fax. Znači, početak srpnja, vruće, pol milijuna ljudi koji su došli na upis, kisika ni za lijek itd. Ženska mi je ležala na leđima. Ležala. Moja krhka leđa su držala tu osobu. Da sam se makla ona bi pljusnula - tako je ležala, da predočim. Pošto trpim sranja, trpila sam i... tog tuljana. Ne kažem to zato što je izgledala kao tuljan. Nemam pojma kako je izgledala. Znam samo da me grijala za umrijeti i ne znam kako njoj nije bilo vruće. Kažem tuljan jer se tako nasadila na mene kao na komad leda. A možda se i na nju netko nasadio, ali prilično sam sigurna da bih pokleknula ispod dva tuljana.

Zatim, osobni prostor kad sam na šalteru, kojem god. Bilo od bolničkog do prodaje autobusnih karata. Mislim da je krajnje nepristojno kad nešto obavljaš a faca ti se nalakti pokraj tebe kao da ste skupa i mirno gleda i sluša što radiš/pričaš. Da sam Clint znam kako bih to riješila, ali pošto nisam....Ma, nemam ja mota za reakcije. Šutim i trpim (šizim u sebi :D) i skanjam se drugima. Katkad bih da imam bar malo toga... čega već, da se okrenem osobi koja mi se nasukala na leđa ili gleda i sluša moje privatne stvari koje obavljam. Bila sam užasno povučena prije. Sad sam miljama dalje od toga, tako da sam optimistična glede toga da će doći dan kad ću ispalit munju iz očiju i odbacit nasrtljivca 3 metra dalje od sebe kad mi se nalakti na šalteru :D


Za kraj uspjeh :)

Pitate se što sam to uspjela? :P Uspjela sam napraviti uspješno zgotovljene puslice! Jeste, puslice - ono od snijega od bjelanjaka sa šećerom. Pusle su mi bile trn u oku kao i sve ostalo od snijega od bjelanjaka. Propale su mi puno puta, a propala mi je i pavlova. Ukratko, spljoštile bi se, zapekle, bile gumene. Onda sam slušala i gledala okolo kako da ih napravim da uspiju i mislim da znam - sad će uspjeti, ali neugodno iznenađenje čuči u pećnici. I napokon sam uspjela jer sam shvatila da je ključ u tome da treba mutiti i mutiti i mutiti i mutiti :D. Da, smjesa malo pada s vremenom kako se šećer topi i mene je to uvijek strašilo da će sve past pa sam prekidala s miksanjem :D. Uglavnom, jako sam zadovoljna što smo puslice i ja napokon frendići. Sad još da pobijedim žutu kremu i bit će sve super. Jeste, i žuta me muči, ali puslice su mi bile noćna mora :D. Neprijatelj broj jedan :D.

Toliko od mene za sada :). Ostajte dobro i slobodno pustite komentar, pa makar i neki 'random' :)